„U toku XVIII stoljeća Wittengratzove, plemićku obitelj iz Austrije, stali su proganjati Habsburgovci, odričući im vlast što im je pripadala od davnih vremena. Alois, tadašnji vladajući princ, odupirao se kako je dugo mogao. No pravo jačega je nadvladalo, pa je napustio Austriju i naselio se u Rusiji na ogromnom posjedu svoje žene, jedine nasljednice stare, plemićke obitelji iz Litve. Car, čijom se rođakinjom oženio njegov najstariji sin dao je obitelji sva ona prava koja je imala u Austriji. Alois i njegovi nasljednici postali su zapovjednici konjičkog puka, a dobili su i druge časti. Zajedno s bogatstvom kojim su raspolagali, oni su postali zaista moćni.
Od tog vremena Wittengratzovi postali su odani podanici Rusije. Povezani ženidbama sa carskom obitelji, oni su u mnogim ratovima zapovijedali ruskim trupama. Bili su hrabri, voljeli su pustolovine i nisu štedjeli svoju krv. Onaj koji je danas bio jedini nasljednik te stare plemićke obitelji, bio je dostojan svojih predaka. Prije nekoliko godina, za vrijeme jedne ekspedicije u Turkestan, on je iako mlad, pokazao izvanredne vojničke sposobnosti i hladnokrvnost što je odlika svih pravih zapovjednika. Car ga je tom prilikom odlikovao ordenom Svetoga Jurja i povjerio mu zapovjedništvo nad konjičkom gardom...“