„Bazari su bili kao izumrli. Jedva smo pronašli kavanu u kojoj dobismo rijetku kavu. Ondje smo doznali koji je uzrok toga mrtvila u Amadiji. Unatoč visokim planinama u okolini, taj je grad naime bio veoma nezdrav pa se u njemu početkom toplog godišnjeg doba pojavljuje opasna groznica. U to vrijeme stanovnici napuštaju grad i odlaze u susjedne šume da bi ondje živjeli u ljetnim stanovima koje nazivaju jailacima.
Pošto smo uspjeli progutati napitak i ponovo napunili lule krenusmo da kupimo odjeću. Kavanar nam je opisao mjesto gdje bismo mogli dobiti ono što smo tražili. Trgovina je sklopljena u šutljivoj Englezovoj prisutnosti i na njegovo očito zadovoljstvo. Po razmjerno jeftinoj cijeni dobio je potpunu odjeću s crvenim i crnim kockama. Zatim nabavismo sve ostalo što smo trebali te poslasmo sluge s time kući. Kurd je kao poklon dobio vrećicu za duhan, izvezenu staklenim biserjem, koju je odmah ponosno i zadovoljno pričvrstio o svoj pojas kako bi svatko mogao zapaziti taj dokaz njegova muškog dostojanstva.
Sad sam s Englezom prošao gradom da ga bar donekle upoznam pa sam se uvjerio da bi tu nekad tako važnu pograničnu tvrđavu lako moglo zauzeti nekoliko stotina poduzetnih Kurda. Ono nešto vojnika koje smo sreli izgledalo je gladno i grozničavo, a same utvrde nalazile su se u takvom stanju da uopće nisu imale pravo da nose to ime.“